Šetnja po povijesti Eura: Legende, koje su krojile europski nogomet

Crna hobotnica i Zbornaja komanda: Mada je već 1927. godine – tri godine pred prvim Svjetskim prvenstvom!!! – Henri Delaunay predložio organizaciju Europskog prvenstva, ta je ideja sazrela tek 1958. godine, kada su započele kvalifikacije za prvi Euro 1960. Poput trideset godina starijeg World Cupa, ni Euro v svojim začecima nije bio imun na političke okolnosti i bahatost nogometnih velesila. Engleska, Njemačka i Italija nisu htjele ni čuti za, isprva nazvan, europski kup naroda.

Dok Španjolci iz političkih razloga čak nisu ni htjeli ući u četrvtfinalni kvalifikacijski dvoboj sa Sovjetima. Posebno zahvaljujući vjerojatno najboljem vrataru svih vremena Levu Jašinu, Sovjeti su u finalu pobijedili Jugoslavene (2:1 nakon produžetaka).

 

Lijevo: Crna pantera, crna hobotnica, crni pauk… sve su to, zbog crnog dresa, nadimci Leva Ivanoviča Jašina (slika lijevo), vratara moskovskog Dinama, kojii je v karijeri obranio više od 150 jedanaesteraca i jedinog vratara – europskog nogometaša godine (1963). Prije što se je ozbiljnije počeo baviti nogometom, Jašin je bio uspješan hokejski vratar, čak je moskovskim Dinamom postao i sovjetski hokejski prvak 1953. (Foto: www.forums.bigsoccer.com)

Desno: Europski prvaci 1960, reprezentacija Sovjetskog Saveza – ‘Zbornaja komanda’. Zlatna sovjetska generacija na čelu s Jašinom u pedesetim i šezdesetim godinama 20. stoljeća imala je pregršt uspjeha (olimpijski prvaci 1956, europski prvaci 1960, europski viceprvaci 1964, četvrti na SP 1966, četvrti na EP 1968). (Foto: www.russianfootballnews.com).

U vrijeme priprema za EP 1964 u Španjolskoj, selekcija SSSR boravila je v Jugoslaviji, gdje je odigrala nekoliko prijateljskih utakmica s jugoslavanskom reprezentacijom i nekim klubovima. Na gostovanju v Sarajevu Lev Jašin nije imao puno posla, jer je lako obranio rijetke udarce na svoja vrata. Gledatelji su bili uvjereni da je Rus imao ‘ruke do koljena’. Pobjeda gostiju, aktuelnih europskih prvaka nije dolazila u pitanje. Međutim, desilo se nešto za što su svi smatrali da uopće nije moguće. Naime, ‘sovjetski džin’ primio je zgoditak sa čak 35 metara. Usred drugog poluvremena, kod 0:2 za goste, napadač FK Sarajeva (za utakmicu sa Sovjetima klub su pojačala dva ponajbolja igrača gradskog rivala Željezničara Osim i Smajlović) Salih Šehović (na slici lijevo) došao je do lopte na sredini terena, napravio par metara unaprijed i pošto su svi njegovi suigrači bili pokriveni, odlučio se za poprilično drzak potez. Unatoč brojnim ‘bombama’, koje su ga krasile kroz dugu karijeru, Šehović je pucao jako slabo i lopta je poprilično dugo letjela. Jašin je nonšalantno krenuo na loptu i kad su svi pomislili da će najbolji svjetski vratar olako pokupiti loptu, ona je uz pomoć fizike, kaljuže i Jašinove nespretnosti kliznula iz ruku Crne hobotnice i traljavo se ukotrljala u mrežu. 30.000 duša palo je u delirij, a Sarajlije su, unatoč porazu (1:2), dugo u noć slavile postignuti pogodak.

Kako je Španjolska postala nogometna velesila …

Ni Euro 1964 nije prošao bez bojkota Engleza, Nijemaca in Talijana. Na finalni turnir su se osim domaćina Španjolaca kvalificirali još Sovjeti, Mađari i Danci. Međutim, repriza od prije četiri godine se ipak nije dogodila, jer je komunistički Sovjetski Savez, unatoč činjenici da uopće nije imao uzpostavljene diplomatske odnose sa Francovom Španjolskom, u madridskom finalu ipak izašao na megdan domaćinima, Pobjedom od 2:1 do naslova su došli Španjolci.

 

Galicijac (Gallego) Luis ‘Luisito’ Suárez Miramontes dugo je važio za najboljeg španjolskog nogometaša svih vremena. Bio je poznat kao graciozan i elegantan igrač, koji je s lakoćom obranu povezivao s napadom. S milanskim ‘Grande Interom’ je bio europski prvak 1962 i 1963. Karijeru je započeo u Deportivu iz La Coruñe, a igrao je još za Barcelono i Sampdoriju iz Genove.

Španjolska – prvak Europe 1964

Dugo godina ‘furija’ je važila za ekipu, koja je kroz kvalifikacije, što za europsko, što za svjetsko prvenstvo, suvereno prelazila sve prepreke, a s prvenstva kući uvijek dolazila razočarana. Jedan od glavnih razloga za to bila je jaka razjedinjenost među Kastiljcima, Kataloncima i Baskima, odnosno među igračima Reala i Barcelone. Zanimljivo, španjolski klupski nogomet umnogome je određivao smjernice razvoja europskog nogometa, a španjolski su klubovi bili, za razliko od ‘furije’, na međunarodnom nivou poprilično uspješni. Španjolci su reprizi uspjeha iz 1964. najbliže bili 20 lgodina kasnije, 1984., kad su u finalu protiv domaćina, Platinijeve Francuske, bili poraženi sa 2:0.

Amaro (‘El Brujo’ – mađioničar) Amancio Varela, također iz Galicije, igrao je na poziciji desnog krila i među najzaslužnijim je za prvo španjolski trofej. Karijeru je, poput Suáreza, započeo u domaćem Deportivu, a najveće uspjehe je doživio igrajući za madridski Real, u kojem je proveo čak 14 godina (344 ligaška nastupa i 119 ligaških zgoditaka) i s kojim je osvojio Realov šesti naslov europskih prvaka 1966. (strijelac u finalu protiv beogradskog Partizana). (Foto: Panini)

 

 

 

Španjolci su na EP 2008 u Austriji i Švicarskoj po drugi put došli do europskog trona. U finalu su svladali Nijemce sa 1:0.

Napadač Fernando Torres (lijevo, foto: www.zimbio.com) bio je najbolji igrač finalne utakmice. Njegov gol u 33. minuti finala donio je titulu Španjolskoj nakon 44 godine čekanja. Prvi strijlac prvenstva sa četiri podtihnuta pogotka bio je David Villa (srednja), a za najboljeg igrača EP 2008 bio je proglažen veznjak Barcelone Xavi (desno).

  

Španjolci su kao prvi uspjeli obraniti europski naslov. Štoviše, osvajanjem EP 2012 u Ukrajini i Poljskoj (u finalu su deklasirali nemoćne Italijane sa 4:0), su se sa tri naslova prvaka Starog kontinenta izjednačili s Nijemcima (1972, 1980, 1996). (Foto: www.youfrisky.com)

 

Nakon pobjede na EP 1964. godine, Španjolci su na novi naslov s velikog natjecanja čekali čak 44 godine. Trostruka pobjeda (EP 2008, SP 2010, EP 2012) u 21. mileniju poslije niza neispunjenih očekivanja brojnih izvrsnih generacija španjolskih nogometaša u periodu suše, ‘furiju’ je konačno doveo do statusa svjetske nogometne velesile uz bok Njemačkoj, Italiji, Francuskoj, Brazilu i Argentini. Jedan od glavnih, ako ne čak i glavni uzrok za španjolski uspjeh u zadnjem desetljeću, leži u igri Barcelone, čiji su doma odgojeni igrači (braniči Puyol i Pique, veznjaci Xavi, Iniesta, Fabregas, Busquets) uz najbolje igrače madridskog Reala (vratar Casillas, branilč Ramos, veznjak Xabi Alonso) i drugih klubova (Villa, Silva, Torres), činili jezgru izabrane vrste. Nju je ispočetka (EP 2008) vodio pokojni (umro prošle godine) selektor Luis Aragones, a njega je naslijedio Vicente Del Bosque (SP 2010, EP 2012), nekadašnji strateg Reala, s kojim je osvojio dva naslova u Ligi Prvaka (2000, 2002). Zanimljivo, Del Bosque je na ‘furiju’ preslikao Barcelonin (Guardiolin) ‘tica-taca’ sistem igre, što se je pokazalo idealnim receptom za pohod na europski i svjetski nogometni vrh. Međutim, sve to bez nadilaženja tradicionalne razjedinjosti između Madrida i Barcelone na jednoj i među Kastiljcima, Kataloncima i Baskima na drugoj strani, ipak ne bi bilo moguće.

---