Stadionshop Blog | Ni Leo, ni Cristiano, ni Zizou, ni Johan, ni Diego … ‘Najkompletniji nogometaš svih vremena je Saeta Rubia!’

Ni Leo, ni Cristiano, ni Zizou, ni Johan, ni Diego … ‘Najkompletniji nogometaš svih vremena je Saeta Rubia!’

15.07.2016 / in Nogomet / by Vedran Ćehajić

Prije nekoliko tjedana smo već pisali o španjolskim nogometnim gigantima, Realu i Barceloni. U međuvremenu je Euro u Francuskoj iznjedrio stare pa i neke nove europske zvijezde, a mi ćemo se vratiti pričama – nepresušnom izvoru inspiracije sa najbrojnijim navijačima u svijetu – Barci i Madridu, kao što ih od milja zovu njihovi tifozi, navijači, simpatizeri, fanovi, pobornici …

Ova priča počinje prije točno devedeset godina. Baš na 4. srpanj 1926. godine se je u Buenos Airesu (radi se zapravo o predgrađu argentinske metropole, četvrti Barracas) ocu, sinu italijanskih doseljenika iz Sicilije i majci (Argentinki sa francuskim i irskim genima), rodio dječak, koji će kroz par desetljeća obilježiti južnoamerički i europski nogomet.

S punim imenom Alfredo Stéfano Di Stéfano Laulhé, Alfredo Di Stéfano je već sa rosnih sedamnaest godina nadjenuo dres ‘La Bande’ (prugasti). Radilo se o klubu, kojemu se tako mlad i talentiran momak nije mogao oduprijeti – River Plate.

Naslovna strana argentinskog El Grafica iz 1947. godine, kad je Di Stefano s River Plate postao prvak Argentine.

Pelé: ”Najkompletniji igrač u povijesti nogometa’

Da je ‘Plavokosa strelica’ (Saeta Rubia) najkompletniji nogometaš, nije tvrdio samo brazilski velikan, bile su to riječi i najboljeg portugalskog, španjolskog, talijanskog i velškog nogometaša petdesetih i šezdesetih godina. Imena nogometnih mađioničara su Eusébio, Luis Suárez, Sandro Mazzola i John Charles.

Prije no što je talijansko-francusko-keltski Argentinac okusio svjetsku slavu, u drugoj polovici četrdesetih godina prošlog stoljeća osvojio je nekoliko važnih naslova na ‘Zelenom kontinentu’. Sa ‘gauchosima’ Copa America (6 nastupa i 6 zgoditaka), dva puta argentinsko prvenstvo s Riverom, prije no što je, zbog štrajka argentinskih nogometnih amatera koji to zapravo nisu bili, otišao u ‘el-dorado’ tadašnjih nogometnih profesionalaca, od FIFA izopćenu kolumbijsku ligu (Millionarios iz Bogote). Zbog svađe na relaciji Argentina – FIFA, mu je sa 24 godine onemogućen prvi nastup na Mundialu. I kad je nakon 4 godine opet dobio prigodu, nastup mu je zbog igranja za dvije reprezentacije spriječila FIFA, jer je osim Argentine, ubilježio 4 nastupa za, od FIFA nepriznatu, Kolumbiju. S svjetskim prvenstvima baš i nije imao sreće. Sa Španjolskom se nije plasirao na SP 1958, dok ga je od SP 1962 u Čileu udaljila ozljeda mišića.

Selidba u Španjolsku i tajanstveni prelazak u Real Madrid

Prije no što započnemo sa otvaranjem Pandorine kutije tajni koje su obilježile prelazak Argentinca u ‘Los Blancose’, nabrojati ćemo nekoliko osnovnih podataka koje ‘Plavokosu strelicu’, uz svo poštovanje do CR7, stavljaju u sam vrh najboljih igrača u povijesti madridskog kluba.

11 godina u Realu (1953–64);

5 naslova europskog prvaka;

1 naslov svjetskog prvaka;

8 naslova španjolskog prvaka;

1 kup kralja;

Real: 308 golova, 396 nastupa;

5 puta El Pichichi španjolske lige;

2 puta najbolji strijelac KEP;

2 puta svjetski igrač godine;

4 puta španjolski sportaš godine …

Di Stéfano je već prije dolaska na Stari kontinent bio afirmiran i svjetski poznat nogometaš. S prosjekom jednog zgoditka po utakmici, dvasetepetogodišnjak je u proljeće 1952. sa matičnim Millionariosom krenuo na turnir u Madridu. Međutim, prvu udicu plavokosom Argentincu nije bacio madridski, već katalonski div.

Da se konfuzija u vezi registracije Di Stéfana v španjolskom nogometnom savezu još više zakomplicira, pobrinuo se argentinski River Plate, koji je polagao pravo, jer je, kako kažu, za kolumbijske poslodavce ilegalno igrao već tri godine. Pregovore o prelasku u Barcu je vodio katalonski odvjetnik Ramon Trias Fargas i u isto vrijeme je pregovarao sa oba kluba iz Južne Amerike. Ali kad je u proces uključen i Katalonac sa kolumbijskom adresom Joan Busquets, koji je pored svega obnašao dužnost direktora najljućeg rivala Millionariosa, Santa Fea, priča o odlasku Argentinca u Kataloniju krenula je u negativnom smjeru. Čak štoviše, ‘blaugrana’ je u prvi mah poslala smiješno nisku ponudu, koju su Kolumbijci naravno odmah odbili. U Barceloni su svo vrijeme pregovora bili uvjereni da je Millionarios nevažan u poređenju s argentinskim Riverom.

a su Katalonci djelovali preuranjeno i u potpunosti ignorirali mogući razvoj događaja, svjedoči činjenica da su Alfreda i njegovu obitelj preselili u Kataloniju, a Di Stéfano je uoči sezone 1952/53 čak odigrao nekoliko pripremnih prijateljskih utakmica za Barcu. Na reakciju Španjolskog nogometnog saveza nije se dugo čekalo. Nakon žalbe Kolumbijaca, Savez je transfer proglasio nevažećim i ujedno odbacio pritužbe Barcelone, u kojima je stajalo da već sam Di Stéfanov potpis ugovora s Millionariosom nije u skladu s pravom. Katalonci nisu htjeli popustiti, a u ‘akciju’ je stupio utjecajni i sposobni Realov predsednik Santiago Bernabéu koji je relativno brzo našao zajednički jezik s Kolumbijcima i tako iskoristio slijepu ulicu u kojoj su se našli svi akteri.

Kako bi se sve završilo, da je umjesto bijelog, Argentinac 11 godina nosio Barcin crveno-plavi dres? Bi li se povijest pedestih i šezdesetih godina prošlog stoljeća u koječemu preokrenula u korist Katalonaca? Di Stéfano sa pet Realovih pehara europskog prvaka (1955/56, 1956/57, 1957/58, 1958/59, 1959/60). Foto: Don Balon/Press Association Images

Realov predsjednik Bernabéu u razgovoru sa Di Stéfanom.(Foto: Archivo LMG)

Septembra 1953. Španjolski nogometni savez donio je do, blago rečeno, čudnog rješenja za nastalu zavrzlamu. U kompromisnom rješenju je stajalo da Di Stéfano v iduće četiri godine može igrati za različite klubove, počevši s Realom, što je Katalonce toliko uvrijedilo, da su odmah prekinuli ugovor s Argentincem. Zauzvrat im je Real morao platiti 4,5 milijuna pezeta, koliko su i sami platili Riveru, a Barcin predsjednik Marti Carreto bio je prisiljen na ostavku. I nakon svih godina još uvijek kruže mnoga pitanja o intrigantnom tranferu, koji je bio sve, samo ne transparentan. O karijeri Di Stéfana među ‘Madrilenima’ praktično znamo već sve, ali ostaje nejasno zašto Barcelona naposljetku ipak nije postigla nikakav dogovor s Kolumbijcima; zašto je RFEF odlučila u suprotnosti s pravilima FIFA; zašto je uopće Barca prekinula ugovor sa Di Stéfanom i nije išla do kraja; i konačno, je li svoje prste umiješala utjecajna elita, skupljena oko generala Franca. Na kraju krajeva, dok je vladao Španjolskom, Real je važio za ‘režimski klub’, a ‘opozicijska’ Barcelona bila je ponižena do te mjere, da je katalonsku kraticu FCB v klupskom grbu morala zamjeniti kastiljskom C de FB.

Čak 9 aktera v borbi za Di Stéfana (slika u sredini), koji je v uoči sezone 1952/53 čak odigrao nekoliko prijateljskih utakmica za Barcu (Foto: Pinterest): CA River Plate Buenos Aires, Španjolski nogometni savez (RFEF), Argentinski nogometni savez (AFA), Real Madrid CF, CF de Barcelona, Nogometni savez Kolumbije (FCF), Svjetska nogometna organizacija (FIFA), Millionarios FC Bogota.

General Francisco Franco i predsjednik Real Madrida Santiago Bernabéu (Foto: www.estrelladigital.es).

Je li i koliko je na transfer ‘Plavokose strelice’ utjecao nesporni španjolski vladar, ne možemo znati zasigurno. Međutim, nikakve sumnje nema da je Di Stéfano (Foto: www.soccerfw.com), nakon Argentine i Kolumbije, političkom direktivom (poleg seveda športnih motivov) zaigrao i za Španjolsku (1957–61: 31 nastop, 23 golov).

Španjolci su bili uvjereni, da spadaju u sam vrh svjetskog nogometa, a dres ‘crvene furije’ su u to vrijeme nosili i Puskas, Kubala te druge zvijezde nogometa, koje su iz različitih razloga napuštali svoje domovine. Kao što smo rekli, Di Stéfano s reprezentacijama nije imao sreće. Zapravo, u njegovom se slučaju radi o daleko najboljem nogometašu svih vremena, koji nikad nije zaigrao Svjetskom prvenstvu. Čak je uspio propustiti i nastup na premijernom Euru (1960) jer je četvrfinalni kvalifikacijski obračun sa Sovjetskim Savezom Španjolska iz političkih razloga – bojkotirala.

Di Stéfano u dresu Barcelone zajedno sa suigračem iz Reala Ferencom Puskasom (desno) i još jednim članom legendarne madžarske ‘Lake konjice’ Ladislavom Kubalom (u sredini), jedinim pravim članom Barcelone, na njegovoj oproštajnoj utakmici za Katalonce (Foto: www.varzesh11.com). Di Stéfano je nakon svega, ipak zaigrao u Barceloni, mada se radi samo o gradu i ne klubu. Nakon uspješne karijere u Realu, dvije godine je nosio dres Barcinog gradskog rivala Espanyola.

Magazin World Soccer je Di Stéfana uvrstio među najboljih jedanaest nogometaša svih vremena (gornja grafika). Osim Di Stéfana, svoje mesto među Top 11 svih vremena našao je i sadašnji trener i nekadašnji igrač Reala, Francuz alžirskog podrijetla Zinedine Zidane (2001-06).

Među najboljom jedanaestoricom svoje mjestu našla su još dva Argentinca, Diego Maradona i Lionel Messi. Zadnji je, za razliku od Maradone, koj je već nakon dvije sezone (1982-84) razočaran napustio Barcelonu, već sada nesumnjivo prvo ime Barce svih vremena (odmah iza njega je nizozemski virtuoz Johan Cruyff, 1973-78) i sa četiri naslova pobjednika Lige Prvaka na dobrom je putu, da izjednači rekord plavokosog zemljaka (5 europskih naslovova s Realom).